Foto: Impuls
Kao i prije četiri, osam, 12 godina… ni ove godine u Srebrenici u nedjelju neće biti istinskih izbora, samo etničko postrojavanje i razbrojavanje. Opet su se Srbi i Bošnjaci svrstali u dvije monolitne kolone, da bi glasačkim listićima nastavili nikad završeni rat za Srebrenicu. A šta na sve to kažu građani?
Piše: Milkica Milojević
Izbori u Srebrenici su, već decenijama, od takve vrste da je bitna i prepoznatljiva samo etnička pripadnost kandidata: svi ostali njihovi identiteti, uključujući i partijsku pripadnost i kompetencije, apsolutno su nevažni.
Tako će biti i u nedjelju, kad će glasove Srba „skupljati“ Miloš Vučić, a glasove Bošnjaka Hamdija Fejzić.
I ove godine je jedino pitanje da li će pobijediti „naši“ ili „njihovi“.
I ove godine u toj odluci najmanje će se pitati oni koji žive u Srebrenici. Njih je malo. Odlučiće birači iz autobusa.
Što se izbora tiče, dakle, u Srebrenici ništa novo.
A šta se, u životu Srebreničana, promijenilo u posljednje 4 godine?
Pitali smo to Srebreničane i Srebreničanke, koji su za„Impls portal“ govorili prije 4 godine, uoči lokalnih izbora 2020.
Novost je, kažu, to što je pala kiša. To je dobra vijest, jer Srebreničani sada imaju vode, a bili su žedni mjesecima, kaže Kristina Milošević Marinković, uspješna sportistikinja i u svakom pogledu nevjerovatna mlada žena.
Prije četiri godine Kristina je, uoči izbora, bila trudna. Danas je ona majka dvoje djece: sin Nikolaj ima četiri, a kćerkica Sofija godinu dana.
Kristina Milošević Marinković, foto: Impuls
I dok je bila trudna i danas kad se bori sa dvoje majušne djece, Kristina ne odustaje od svoje misije. Ona vodi Karate klub “Želja Ipon”, koji je, uprkos tradicionalne nebrige lokalne vasti, odgajio mnoge šampione. U tom klubu, treniraju djevojčice i dječaci svih nacija.
– Naravno, djeca svih nacija treniraju zajedno i druže se, da je drugačije sve ovo ne bi imalo nikakvog smisla – rekla je Kristina prije četiri godine.
A šta kaže danas?
– Ništa se bitno nije promijenilo. I dalje u našem klubu trenira 40-tak djevojčica i dječaka svih nacija, koji se druže i mimo treninga. I dalje opština iz budžeta za naš klub izdvaja 4.000 KM godišnje, što nije dovoljno ni za jedno takmičenje. A mi i dalje opstajemo – kaže Kristina.
Nada se da će ostati u Srebrenici i da će u ovom gradiću odrasti njena djeca, jer, kaže, mnogo je lakše djecu odgajati u maloj sredini, nego u velikom gradu.
– Nadam se da će moja djeca imati s kim da se igraju, a kad stasaju da će imati s kim da izlaze i druže se ovdje u Srebrenici. Nadam se, ali nisam sigurna da će tako i biti, jer političari nas vode u suprotnom pravcu – kaže Kristina.
Nije sigurna da će u nedjelju glasati.
Ahmed Ustić, najpoznatiji srebrenički brico, roker i bajker, koji je kao mladić preživio genocid 1995. godine, 2020. je rekao da bi glasao za svakog „dobrog domaćina“ koji bi pošteno vodio opštinu, pa bio on „Srbin, Bošnjak, Rom ili Šveđanin“.
I rekao je da voli svoju „ćaršiju“, u kojoj su i njegov djeda i otac, bili frizeri, kao i on. I da od vlasti očekuje da stvori uslove da omladina i djeca, rođeni u Srebrenici, ostanu u svom gradu.
-Neću da glasam za fukaru, pa da mi je rod rođeni – izjavio je prije četiri godine Ahamed.
A šta kaže danas? Ne kaže ništa.
– Prije dvije godine sam se zakleo da više neću govoriti za medije. I držim se toga – veli Ahmed.
Ništa nije rekla ni gospođa Milka, sredovječna žena, koja je prije četiri godine u pansionu „Misirlije“ bila i sobarica i šankerica i osoba od najvećeg gazdinog povjerenja. Ona je tada rekla da joj je najmanje bitno da li će na izborima pobijediti Srbin ili Bošnjak.
– Važno mi je samo da onaj ko pobijedi uradi nešto da Srebrenica živne, da ovaj pansion opstane. Gazda je Bošnjak, ali je on meni, Srpkinji i izbjeglici, dao posao i pružio mi ruku spasa, kad mi je bilo najteže – rekla je Milka 2020.
Ali, Milka više nije u Srebrenici. A nema više ni pansiona „Misirlije“.
Jedino prenoćište u Srebrenici, bilo je zatvoreno tri godine, zbog renoviranja. Ponovo je otvoren u februaru. Uz novi savremeni namještaj i enterijer, pansion je dobio i novo savremeno ime: sada se zove Silver City, iliti Srebrni grad.
Dok se zvao „Misirlije“, imao je šest radnika, uključujući i gazdu Avdu Purkovića. Danas, kad se zove Silver City, ima četiri radnika, uključujući i gazdu.
A Milka je odselila u Beograd.
– Prvo su otišle dvije njene kćerke, koje su završile školovanje, ali ovdje nisu mogle naći adekvatan posao, a za njima je otišla i Milka. Žao mi je zbog toga. Meni je ona bila kao druga majka. Šta ćete, takva je Srebrenica – kaže Avdo za „Impuls portal“.
I izvinjava se što ne može duže razgovati. Ima posla.
Većina njegovih sugrađana posla nema.
Danas je, kažu mještani, u ovom gradiću mnogo manje radnih mjesta, nego prije četiri godine. A i naroda je manje.
Mještani su prije četiri godine rekli da je u Srebrenici, u čaršiji i najbližoj okolini, tada stalno živjelo i “noćivalo” oko 1.000 ljudi, mahom penzionera: duplo manje poslijeratne 1996.
Koliko ljudi danas odistinski živi i Srebrenici? To je pitanje za milion dolara. Tek, ulice su puste.
U Srebrenici ni danas nema nijedne pekare, mesare, kioska, prodavnice obuće i odjeće… Od prošlih izbora do danas zatvoreno je nekoliko zanatskih radnji i preduzeća.
Srebrenica, koja je prije rata bila ne samo rudarsko, nego i banjsko turističko mjesto, nema nijednog hotela ni motela. Obližnja banja Guber se već decenijama obnavlja, ali obnova još nije završena, a kad će ne zna se. Na području oko banje, kažu, još ima mina zaostalih iz rata.