foto: Siniša Pašalić, Srpskainfo
Čak i u paradoksima bogatoj Bosni i Hercegovini, malo je gradova i opština kakav je Drvar. Oronuli gradić, koji je nekad bio ponos Titove Jugoslavije, danas je mjesto zatrpano smećem iz kojeg svi žele da pobjegnu. Iako izlaze na izbore, Drvarčani su ubjeđeni da drugog izbora nemaju.
piše: Milkica Milojević
Drvar je tokom Drugog svjetskog rata bio epicenter antifašističkog otpora. Bio je slobodan 1.000 dana – više od bilo kojeg drugog grada u okupiranoj Evropi. Ovdje su se goloruki mladići i djevojke u julu 1941. digli na Hitlera. Ovdje je 1944. boravio sin i izaslanik britanskog premijera, Randolf Čerčič. Ovjde je snimljen prvi video snimak Josipa Broza Tita. Drvar je bio grad sa najviše narodnih heroja u Jugoslaviji.
Ali, od slavne istorije se ne živi. Pogotovo što se i istorija, u novije doba, grubo poigrala sa Titovim gradom herojem.
Tokom posljednjeg rata u BiH, sve do ljeta 1995. godine, Drvar je kontrolisala Vojska RS. A onda su hrvatske snage “oslobodile” grad. Za mještane je to bila katastofa. Cjelokupno stanovništvo, a skoro 99 odsto stanovnika Drvara bili su Srbi, tada je protjerano.
Dejtonskim mirovnim sporazumom ovaj gradić se našao na “pogrešnoj strani” entitetske granice – u Federacji BiH. Hrvatsko vijeće odbrane je Drvar tretiralo kao ratni plijen. Godinama su opstruisali povratak Drvarčana. A kada su se konačno vratili u svoje poharane kuće i stanove, povratnici su brzo izgubili optimizam i polet.
Jer, jedno je vratiti se, a drugo je živjeti kao dolikuje.
Prije rata Drvar je imao 17.000 stanovnika. Danas ih jedva 4.000 do 5.000. Prije rata u Drvaru su svi bili zaposleni. Danas je to grad nezaposlenih i penzionera.
U takvoj situaciji na vlasti “na lokalu” od 1996. smjenjivale su se dvije do tri stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj, nadmećući se, uglavnom, u tome ko je od njihovih lidera “veći Srbin”.
foto: Siniša Pašalić, Srpskainfo
Već godinama gradom dominira SNSD Milorada Dodika, u manje ili više čvrstoj koaliciji sa Demokratskim narodnim savezom, dugogodišnjim partnerom Dodikove partiji. Bave se, uglavnom, kadrovskom kombinatorikom i kontrolom mršavog opštinskog budžeta, od oko million i po evra godišnje, koji je često, zbog nagomilanih dugova, u blokadi. Bave se, naravno, i kontrolom povremenih donacija iz Banjauke i Beograda, koje samo učvršćuju staru priču o “srpskom nacionalnom interesu” u ovo dijelu BiH, a služe i za predizborno i postizborno trgovanje.
U svemu tome, ne treba zaboraviti, borci za srpske nacionalne interese, sve vrijeme su u čvrstom “bratskom” zagrljaju sa Hrvatskom demokratskom zajednicom BiH (HDZ BiH) Dragana Čovića, onom istom strankom, pod čijim su kišobranom, 1995. hrvatski vojnici “oslobađali” Drvar od autohtonih srpskih stanovnika, a potom tretirali grad kao ratni plijen, podstičući hrvatske izbjeglice iz srednje Bosne da ne napuštaju okupirane tuđe kuće i sprečavaju povratak Drvarčana u Drvar. Rezultat toga jeste da u Drvaru danas živi oko deset odsto Hrvata, koji, naravno, uvijek glasaju za HDZ.
Danas, povremeno, na lokalnom političkom nebu Drvara zaiskri poneki nezavisni kandidat ili odbornik neke manje stranke, ali se i takvi brzo prilagode i za neki sitni interes se, očas posla, od otporaša preobrate u “papka” i preletača lojalnog vlastima.
Čak i Drvarčani koje još nije napustio optimizam ne vide izlaza iz ovakve situacije. Jedan od takvih je Mladen Zeljković dugogodišnji folkloraš i lider Planinarskog društva “13 runolista” u Drvaru.
– Pokušao sam i ja da budem opozicionar, ali ispostavilo se da to nije posao za mene, pa sam odustao. Na izborima sam osvojio svega 130 glasova, iako me poznaje cijeli grad i svi, bar javno, tvrde da sam pošten i vrijedan čovjek. Tako sam se, kao i mnogi moji istomišljenici, povukao u svoj mikrosvijet i posvetio se porodici i uživanju u prirodi – kaže Mladen.
Tvrdi da je Drvar danas “Srbija u malom”- svi su nezadovoljni, ali nema energije za promjenu. Tvrdi, takođe, da je aktuelna vlast, u progonu stanovništva iz Drvara, “efikasnija od hrvtske vojske”.
Ovo nešto mladih, što je u Drvaru ostalo, samo gleda da se domogne Banjaluke i da tamo rade za 300 evra, jer za više od toga nemaju ni obrazovanja, ni vještina. A kad odu, ne vraćaju se – kaže Mladen.
Njegova sugrađanka, fakultetski obrazovana žena u najboljim godinama, tvrdi da Drvaru, za spas od propasti, ne trebaju ni zastave ni parole, ni vreće brašna iz Srbije i Republike Srpske, nego nešto sasvim drugo.
Ni infrastuktura nije u najboljem stanju, ali još se drže putevi, elektromreža i vodovodi iz doba Jugoslavije. Ono što nam je prijeko potrebno su radna mjesta. Treba nam industrija, koja će bar omogućiti ljudima u četrdesetim godinama da zarade kakvu takvu platu i da mirnije čekaju starost – kaže naša sagovornica.
Kao rijetku svijetlu tačku navodi pogon srbijanske tekstilne industrije „Jumko“, koja je u januaru otvorena u Drvaru.
– Tamo radi stotinak žena. Njihova plata je mizerna, jedva da prelazi 200 evra, ali narod je ovdje skroman, zadovoljan je i sa toliko, samo da ima neki siguran prihod – kaže ona.
Da je narod u Drvaru skroman, saglasna je i dugogodišnja aktivistkinja iz ovog grada, Živana Sabljić. Ona je jedna od rijetkih stanovnika Drvara, koji su spremni da javno kažu da je „car go“, pa nek košta šta košta.
foto: Aleksandar Golić, Srpskainfo
Pokazalo se to i nedavno, kada je u Drvar i okolinu, pod mutnim i još nerazjašnjenim okolnostima, dovezeno i u devastirane fabrike istovareno, skoro 300 tona otpada iz sjeverne Italije.
Kad su vidjeli da im moćnici otimaju posljednje što imaju, čistu prirodu i zdrav život, Drvarčani su se digli na protest, a Živana je bila među njaglasnijima. Narod je stao pred šlepere sa smećem i zaustavio ekocid.
Drvar su, kaže Živna, od totalne ekološke katastrofe spasili obični ljudi: radnici, poljoprivrednici, penzioneri, aktivisti, a ne političari.
– Uostalom, koga političari zamajavaju. Evo, ja imam farmu koka, i svako malo mi dolaze neke inspekcije i kontrole. I neka dolaze, tako i treba. Ali, kako se onda moglo desiti da niko ne provjeri da li uopšte postoji fabrika za reciklažu, u kojoj je, navodno, trebalo da bude prerađen otpad iz Italije! Nisu ni privirili tamo, samo su lupili pečat i dali im rješenje, na neviđeno – kaže Živana Sabljić.
Iako jasna i glasna, Živana kaže da se neće kandidovati na izborima. Nije zainteresovana za to, jer je, veli, narod toliko apatičan, da ne prepoznaje ni prave probleme, ni progresivne snage, spremne da te probleme rješavaju.
– Uostalom, ovakvi izbori, kakve mi imamo, potpuno su besmisleni. Ja bih izbore zabranila, neka Dodik, Čović i Izetbegović, podjele i te pare, namjenjene za izborni proces, kao što sve drugo podijele sebi i svojim pajdašima – kaže Živana Sabljić.
Njen stariji sugrađanin, koji dobro pamti „Titovu Jugu“, kaže da nije nikakvo čudo što su mlađi ljudi u Drvaru apatični, jer ih život ničemu nije naučio.
– Ovo danas ne liči ni na šta, mladi ni ne znaju šta je pravi život, kao onda da razlikuju dobro od lošeg – kaže naš sagovornik.
I zaista, osim oko 25. maja, na godišnjicu čuvenog Desanta na Drvar, kada se turisti – antifašisti okupe oko Titove pećine i kupuju suvenire i čuvenu drvarsku rakiju drenju, ostalih dana u godini Drvarom vlada pustoš.
Stanovi u centru gradića se prodaju za pet – šest hiljada evra, ali kupce je teško naći. Ulicama jugonostalgičnih imena “Titova”, “Pionirska”, “25. maja” dominiraju oronule kuće i zgrade. A na jednoj zgradi, obnovljenoj donatorskim novcem, već godinama dominira ogromni bilbord sa likom Milorada Dodika. Kažu da je to najveća i najdugovječnija slika jednog političara u BiH.
Razočarana ženama političarkama
Živana Sabljić kaže da je razočarana i politikom i političarima, a pogotovo učešćem žena u politici.
Toliko smo se borili za to da se obezbijedi obavezno kandidovanje žena na izborima, vjerujući da će to donijeti promjenu, a šta se desilo? Nisam čula da je ijedna žena parlamentarka, vijećnica ili odbornica uradila bilo šta za druge žene. Ne, one samo štite interese svojih stranaka i stranačkih lidera – kaže Sabljićeva.
Autor: Impuls
