Foto: Impuls
Mala opština na jugu Hercegovine, nema ni jedan vodeni tok. Ima jednu banku kojoj opština plaća da se ne zatvori. I dok trenutno više radnika iz ovog mjesta na posao putuje u pravcu Stoca, Mostara, ali i preko obližnjih graničnih prelaza u susjednu Hrvatsku, nade za bolje dane, kažu, ima. U Ljubinju je u proteklih nekoliko godina otvoreno par fabričkih pogona, a najavljuje se i otvaranje novih radnih mjesta. Još kada bi se entitetska vlast malo češće sjetila da i u ovako malim mjestima žive oni koji tu žele graditi budućnost, kojima trebaju i putevi i škole i zdravstvene usluge, kao i stanovnicima većih gradova, sve bi lakše bilo.
Piše: Miljan Kovač
Puta nema, obećanja ima
Preko tri decenije stanovnici ove opštine čekaju da bude završena rekonstrukcija magistralnog puta do Stoca. Nakon decenija čekanja, prošle godine je završena rekonstrukcija nešto više od 5 kilometara ove saobraćajnice. Ostatak od oko osam kilometara je u fazi obećanja viših nivoa vlasti u čijoj nadležnosti je ova saobraćajnica. „Biće. Radiće se. Uskoro, samo što nije“. Odgovori su koji se čuju iz vrha vlasti Republike Srpske, naročito pred izbore. Tako godinama.
Kako kaže načelnik ove opštine Stevo Drapić, obećanja ima, ali odgovora kada će biti raspisan tender za rekonstrukciju magistrale, nema. Ne pominje se ni kada će i kako biti obezbijeđena sredstva. A sredstava ima, treba samo političke volje. Ima ta sredstva i malo Ljubinje. Kako kaže Drapić, samo sa dvije benzinske pumpe u ovom gradu godišnje se uplati od 400 do 500 hiljada maraka akciza na prodato gorivo. Od toga se u Ljubinje ne vrati ništa.
Stevo Drapić, foto: Impuls
Moglo se, kaže, samo iz tih sredstava za ovoliko godina uložiti u rekonstrkuciju puta, koji za ovu opštinu život znači.
„Došli ste iz Stoca, preko Žegulje. Nije Žegulja samo problem Ljubinja. To je problem Republike Srpske, to je problem i Trebinja. Trebinje je turistički potencijal RS. Sada kada imamo Pelješački most koji je u međuvremenu izgrađen, kada imamo brzu cestu Stolac – Neum, ako se uskoro ne napravi ta putna komunikacija mi ćemo postati slijepo crijevo, tek ćemo tada biti u problemu“ kaže načelnik Ljubinja. Kaže i da je govorio predstavnicima vlasti RS, da ako nisu u mogućnosti da prepuste ovoj opštini ingerencije za rekonstrukciju puta, pa će problem biti riješen. Osim novih i novih obećanja, odgovora nema.
Nema izvora, ima vode
Jedina opština u državi koja nema izvor vode ima riješeno vodosnabdijevanje sa teritorije druge opštine. Voda oko 18 kilometara dugim cjevovodom stiže s vrela Bregave između Berkovića i Stoca. Odatle je pumpe izbacuju na preko 500 metara nadmorske visine. Sve to košta, pa se ovdje voda za piće preskupo plaća. Da bi pumpe funkcionisale potrebna je struja. A struja je u zadnje 4 godine poskupila oko 132 posto. Zato kubik vode Ljubinci plaćaju 1,45 km plus PDV.
Uprkos svemu, poljoprivrednici su prisiljeni da i ovako skupu vodu koriste za zalijevanje, jer druge vode nema. Previsoka cijena, mogla bi biti mnogo prihvatljivija kada bi bilo malo više sluha, opet na višim nivoima vlasti. Kada bi, recimo, kažu Ljubinci, koji žive od poljoprivrede bilo bar malo benefita od silnog elektroenergetskog sektora RS, koji je velikim dijelom lociran u Hercegovini. Iz tog sistema se, podsjećaju, svakodnevno troše milioni, desetine miliona, na razne potrebne i nepotrebne projekte, ali za ljude kojima od cijene struje nekada zavise i zarada i opstanak, razumijevanja nema.
Bez obzira na muke s vodom, na tlu ove opštine teško ćete vidjeti metar kvadratni zemlje koji nije obrađen, zasijan nekom poljoprivrednom kulturom. Ovdje, kažu, žive vrijedni ljudi navikli na rad i na obradu zemlje. Ako nema dovoljno vode za neke usjeve, sije se ono čemu previše vode ne treba. Malo gdje se može vidjeti više polja zasijanih duvanom. Da ima više vode sigurno bi se više sijale i neke „zdravije“ biljke, koje traže više zalijevanja.
Ali i taj problem će, nadaju se, u dogledno vijeme biti riješen. Opština Ljubinje realizuje projekt izgradnje vještačke akumulacije. Biće to bazen tehničke vode neophodne prije svega za zalijevanje ljubinjskih polja i voćnjaka. Projekat vrijedan oko 2,5 miliona maraka realizuje se kroz projekat Svjetske banke, uz oko 10% učešća lokalne zajednice.
Kada bude više vode, biće i više voća i povrća, obećavaju ljubinjski poljoprivrednici, dok se u sušno ljeto snalaze kako znaju i umiju. A nade ima. Biće i vode, kažu. Pa će se mnogi opredijeliti, između ostalog, da umjesto duvana siju bijeli luk. Prodaće ga lokalnoj fabrici koja od ovog povrća proizvodi čak 12 vrsta proizvoda. Priznanje za najinovativniju proizvodnju Zapadnog Balkana stiglo je prošle godine iz Ohrida.
Ima posla „ko hoće da radi“ i u tekstilnom pogonu sa oko 25 zaposlenih, i stalno otvorenim konkursom za radna mjesta. Plata je kažu u skladu sa „primanjima u tekstilnoj industriji“. Mala, ali može pomoći…
Imaju u Ljubinju i dva pogona za preradu aromatičnog bilja, sve što proizvedu izvoze. Ko hoće bolju platu, blizu je i jadranska obala, susjedne Hrvatske. Posao nije lak, ali su plate višestruko bolje nego s ove strane granice, zbog toga stotine radnike iz Ljubinja svakodnevno rade na primorju.
Ima hotel, nema ključa
Moglo bi se u Ljubinju nešto zaraditi i od turizma, samo da su putevi bolji. I da ima smještajnih kapaciteta. Ima hotel. U solidnom stanju. Opremljenih 25 ležajeva, ali ne radi. Zašto? „Zato što je ni carski ni spahijski“, u šali kažu u Ljubinju.
Nekada društveni hotel najprije je privatizovan, pa ga je od privatnika za tri miliona maraka kupila Vlada RS. (Privatno vlasništvo hotela je često dovođeno u vezu sa pojedinim visokim funkcionerima vlasti RS. O tome drugi put…). Nakon što ga je Vlada kupila, javnim sredstvima, u njega javnost nikako da zakorači. Pod ključem je.
Poslije zemljotresa 2022. godine koji je pogodio ovaj kraj, a u Ljubinju izazvao i ozbiljna oštećenja, hotel je na godinu dana, bio ustupljen opštini. Pa opet zaključan. Obećavaju i da će ga otključati, odnosno dati opštini na upravljanje.
Posljednje obećanje, načelniku opštine dao je lično Milorad Dodik, u Trebinju 22. aprila ove godine. Do sada je na tome i ostalo.
Nema turizma, a moglo bi biti, nadomak mora, blizu Trebinja, nedaleko od Stoca i Mostara, Ljubinje ima idealan geografski položaj. Ima i dobru klimu, zdravu i očuvanu prirodu.
Ali najveće bogatstvo su, hvale se Ljubinci, pošteni i vrijedni ljudi. Takvi uvijek, kažu, nađu posla.
Zdravko Dangubić, ga je našao i u dosta zabačenom, rodnom selu neobičnog imena – Donja Ivica. Na vrh gornje Ivice ima pčelinjak. I to ne bilo kakav. U ovoj „fabrici pod otvorenim nebom“ proizvodi nadaleko najbolji med.
Foto: Impuls
Ove godine na 91. međunarodnom poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu okićen je zlatnom medaljom za hercegovački cvjetni med. Nije mu ovo prva medalja. Dobio je i 2019. na ovom sajmu.
Ima pčela, nema meda
„To je počelo kao hobi i danas je veliki posao, ali je i dalje hobi. Neko da mi sada uzme ovo, a ja nemam drugo zanimanje, ne znam šta bi. Obiman je posao, a ekonomično, isplativo? Teško. Ima nekoliko godina velike su suše. K’o i ove godine – nije trebala vrcaljka. Prošla je godina bila dobra, a ova godina jako loša“, kaže Zdravko.
„Moglo bi se od pčelarstva i dobro živjeti da nisu ove suše ovolike. Pčelarstvo, da nisu ove klimatske promjene i suše, to je fabrika pod otvorenim nebom. Gledate u nebo, hoće li vjetar hoće li kiša, hoće zamediti, neće procvjetati.. to je sve upitno“, priča nam ovaj zlatni pčelar. Otkriva interesantan podatak – u Ljubinju su tri košnice na jednog stanovnika.
Zdravko Dangubić, foto: Impuls
Žao mu, kaže, što se malo mladih opredjeljuje za ovaj hobi, ili posao, svejedno. Ne samo za ovaj, nego, boli ga kada vidi kako svi hrle odavde, i vide spas tamo negdje daleko. A ima života i ovdje, možda boljeg nego tamo. Samo, kaže, moramo svijest mijenjati. „Do toga je, ni do čeg drugog“.
Nema ljudi, ima života
Mišljenje proslavljenog pčelara dijeli i jedan poznati ljubinjski profesor. Književnik Rato Ćuk, čitav život je proveo u ovom gradiću. I nigdje nije ljepše. O Ljubinju i Hercegovini je s posebnim žarom pjevao Ratin sin Sergej. Prerano je napustio zemlju koju je toliko volio, ali za svog kratkog života ostavio dubok trag u ovom gradu i njegovim stanovnicima.
Danas ljubinjski park krasi kameni spomenik Sergeju Ćuku, na kome su i njegovi stihovi posvećeni zavičaju. Ove godine su održani jedanaesti „Sergejevi susreti“ baš ispred tog spomenika.
Rato Ćuk, foto: Impuls
I u mnogo težim vremenima od današnjih Sergej je odlučio ostati u Ljubinju. I činiti ga boljim mjestom za život. Ratne 94. je u ovom gradiću osnovao i pozorište.
„Sergej je za života napravio malo čudo – osnovao je pozorište u Ljubinju. Sam taj izraz pozorište, kada se poveže sa riječju Ljubinje nešto zvuči sumnjivo. Međutim, on je napravio pozorište, napravili su u Ljubinju malu pozorišnu salu, gdje su izvođene njegove predstave. Radio je sa djecom iz gimnazije i djeca su sama pisala tekstove, radili režiju zajedno s njim i kostimografiju i sve ostalo.
Jedino autori tekstova su se morali truditi da u predstavi učestvuje 8 glumaca jer je toliko mogao povesti kombi kada krenu na gostovanja. Ako bi se slučajno pojavilo devet lica, onda bi jedan glumac igrao dvije uloge“, sa sjetom priča Rato.
Pozorišta sada nema, ali biće ga. Radi se na tome…
Foto: Impuls
Biće i života u Ljubinju, samo da sačuvamo „najbitniji potencijal“ zadržati mlade. Nije, smatra Ćuk, problem u nedostatku posla, zemlje, vode, već u nedostatku svijesti da se tamo negdje može naći bolje mjesto. Mjesto su možda našli, kaže profesor Ćuk, ali da li su srećniji?
„Kamen je ono što nas vuče što nas drži, a obiđite Hercegovinu pa vidite kako i biljke, borovi posebno, direktno rastu iz kamena. Ima života u kamenu i na kamenu. Sergej je pisao i o vodi: ova se zemlja kapima poji i kapljice te što dolaze daju život našoj Hercegovini i mi možemo živjeti u njoj…“
