Foto: Bl moj grad

„Neke procjene ukazuju da 6,5 odsto djece u starosti od dvije do devet godina u Bosni i Hercegovini ima neku vrstu invaliditeta. Oni su jedna od najmarginalizovanih i isključenih grupa u Bosni i Hercegovini. Kvalitet usluga u Bosni i Hercegovini generalno nije adekvatan za potrebe djece sa smetnjama u razvoju, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja.“ Ovo što ste upravo pročitali stoji na zvaničnom veb sajtu UNICEF-a u BiH, a kako problemi u praksi izgledaju moći ćete da vidite na konkretnim primjerima ostvarivanja prava roditelj – njegovatelj.

Prema članu 36a. Zakona o dječijoj zaštiti Republike Srpske, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju ostvaruje jedan od roditelja djeteta sa smetnjama u razvoju, najduže do navršene 30. godine života djeteta koje ima trajno oštećenje ili oboljenje zbog kojih je potpuno zavisno od pomoći i njege drugog lica pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, sa procentom tjelesnog oštećenja od 100%.

Jedna od majki djeteta sa ozbiljnim problemima u razvoju jeste Nataša Krivošija Filipović, koja je svoje dijete nedavno, od septembra mjeseca, počela da vodi u školu – „Centar zaštiti me“. Neposredno prije toga, u avgustu mjesecu predala je zahtjev za  ostvarivanje prava roditelj – njegovatelj, a sve zahvaljujući tome, kako tvrdi, što ju je djetetov psihijatar informisao o pravima.

„Saznala sam da roditelj – njegovatelj prema novom zakonu ima pravo na materijalnu naknadu u visini minimalne plate, pa sam ja nastavila da se raspitujem. Kada sam došla u Fond dječijeg osiguranja Republike Srpske rekli su mi da ja imam pravo na ovu naknadu i dali su mi papire koje je bilo neophodno popuniti. Pitala sam ih da li ikakav problem predstavlja to što će mi dijete provoditi tri sata dnevno u „Centru zaštiti me“, što su zaposleni u Fondu negirali i rekli da, ukoliko dijete ima konstatovanu invalidnost od 100%, roditelj – njegovatelj može ostvariti svoje pravo“, započinje Krivošija Filipović.

„Poslije toga sam upućena u JU „Centar za socijalni rad Banja Luka“ i u „Centru“ mi je rečeno da predam potrebni zahtjev.  Međutim, komisija CSR-a mi je poslala odbijenicu na kojoj je pisalo da mom djetetu NE TREBA 24-satni nadzor i njega! Interesantno je da je ovo bio nalaz i mišljenje komisije, pa je to zakomplikovalo i žalbeni zahtjev, koji sam ja na kraju ipak predala. Nažalost, mom djetetu jeste potrebna potpuna i sveobuhvatna njega i pomoć jer on sam nije sposoban čak ni da jede samostalno, što dokazuju nalazi“, pojašnjava Krivošija Filipović.

Rješenje o imenovanju aktuelne prvostepene stručne komisije na period od dvije godine donio je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, a u komisiji se nalaze: Bosa Đajić, Milana Koprena, Natali Sanković Marić, Dragana Popović i Sanela Ćirić.

I na kraju, da stvar bude morbidnija, u jednom od nalaza na koji se i komisija CSR-a pozivala stoji da je oboljenje koje Natašin dječak ima privremenog karaktera, iako boluje od Nicolaides Baraitser sindroma koji je izuzetno rijedak i doživotan poremećaj.

Mastikosa Zorica iz Dragočaja je prije više od dvije godine na istu adresu poslala identičan zahtjev za ostvarivanje prava roditelj-njegovatelj, a vezano za njenog maloljetnog sina kojem je konstatovan 100%-ni invaliditet.

„Centar za socijalni rad me pozvao na razgovor sa komisijom februara 2021. godine, a ja sam nakon sedam dana na kućnu adresu dobila odbijenicu. Ja sam se žalila na ovu odluku Fondu za dječiju zaštitu i moja žalba je tamo stajala devet mjeseci. Vidjevši da se ništa ne dešava, angažovala sam advokata koji je nastavio pravni proces, ali bezuspješno, jer smo dobijali odbijenice. Na kraju smo polovinom ove godine čitav slučaj predali Okružnom sudu u Banjaluci i sada čekamo“, objašnjava Mastikosa i ističe da je ključ svega u Centru za socijalni rad koji je napisao konstataciju koja uopšte nije tačna, odnosno da je dijete samostalno odnosno sposobno.

Obje majke tvrde da ovakav vid problema postoji samo u Banjaluci i djelimično u Bijeljini, dok je u svim drugim opštinama i gradovima drugačije, odnosno prava se nesmetano ostvaruju.

Iz CSR-a Banja Luka tvrde da rade sve po zakonu i da se članom 1. Pravilnika o postupku utvrđivanja potrebe za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju koju pruža roditelj – njegovatelj ili njegovatelj propisuje postupak utvrđivanja potrebe za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju, koju pruža roditelj-njegovatelj ili njegovatelj.

„Potrebu za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju utvrđuju prvostepena i drugostepena stručna komisija u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite. Nalaz i mišljenje o potrebi za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju  donosi prvostepena stručna Komisija na propisanom obrascu, u skladu sa članom 8. Pravilnika,  koji je jedan od dokaza za ostvarivanje pomenutog prava“, rekla je Jelena Milanović, kooridnator za partnere i odnose sa javnošću JU “Centar za socijalni rad” i podvukla da posebna njega djeteta sa smetnjama u razvoju podrazumijeva cjelodnevno preduzimanje medicinskih i nemedicinskih radnji od strane roditelja-njegovatelja ili njegovatelja.

S obzirom na to da u navedenim slučajevima djeca pohađaju tročasovnu nastavu, postavilo se logično pitanje da li boravak djece u „Centru zaštiti me“ predstavlja eliminacioni uslov iz ostvarivanja prava roditelj-njegovatelj? Upravo to pitanje smo postavili Fondu za dječiju zaštitu, koji se u svom odgovoru, koji se može dvosmisleno tumačiti, poziva na Zakon o socijalnoj zaštiti.

“Činjenica boravka djeteta u vaspitno-obrazovnom centru na određeni broj časova, sa aspekta ispunjavanja zakonom propisanog kumulativnog uslova za ostvarivanje prava na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju, cijeni se prema odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti i u postupku ostvarivanja prava za koje pitate, predstavlja prethodno riješeno pitanje nadležnog organa“, odgovaraju iz Fonda.

Kako naš portal nezvanično saznaje, roditelji su se već organizovali i započeće pravnu, ali i druge vidove borbe za ostvarivanje prava koja su im, kako tvrde, na jedan veoma nečastan način oduzeta.

Dobili smo i nezvaničnu potvrdu da je gradska uprava voljna da pomogne u navedenom slučaju.

Piše: Stefan Blagić