U srcu Mostara i nadomak Starog grada, mala brijačnica „Marija“, koja na tom mjestu u trošnoj zgradi postoji već 120 godina, suočava se s mogućnošću ne samo stavljanja katanca na bravu, nego i pretvaranja u prašinu, a sve zahvaljujući ishitrenoj i ničim opravdanoj odluci uprave ovog grada, kako su je okarakterizirali stariji, ali i oni malo mlađi Mostarci.

Marija Karadža škare je prvi put uzela u ruke još 1977. godine, sa svojih 24 godine, baš u ovom prostoru kojeg je tada preuzela od starog Alije Ugljena. Od tada, kaže nam, više nikada nije prošao dan a da ih nije uzela u ruke i s osmijehom ušetala u svoj mali raj. Znaju i Mostarci vrlo dobro da je Marija oduvijek osim razlike u dužini kose, vrlo lako brisala i razlike među ljudima, kojih je bilo itekako mnogo u prošlim vremenima, a pomisliti da je neko jedne radne subote odlučio oduzeti duh Mostaru, a Mariji njeno malo kraljevstvo, za nju, njenu obitelj i građane je neprihvatljivo, pa za ovih 15 kvadrata, koliko zauzima cijeli prostor brijačnice, svi oni su spremni ići do kraja.

Kome smeta 15 kvadrata otpora i zašto?

Ugovor o prostoru, priča nam Marija, potpisuje se na svake tri godine, a svoje potpise su ona i njen prethodnik Alija ostavili dovoljno puta da se na to mjesto gleda kao na muzej i s puno poštovanja, pa se nadala da će takvu sudbinu na istom mjestu doživjeti i njeni nasljednici. Ipak, u Gradu Mostaru donijeli su jednu posve drugačiju odluku – iako Marijin posljednji ugovor vrijedi do 2026. godine, sadržaj iznenadne plave koverte kazao je da za 30 dana vlasnica objekta mora zaključati vrata, a svoje škare i vjerne klijente povesti na neko drugo mjesto.

Kako je moguće rušiti zgradu koja se čak i ne nalazi u gradskom planu objekata za rušenje, zašto se iznenadno mijenjaju „pravila“ ugovora te zašto se ne može pronaći niti jedan kompromis za ovo malo zanatsko blago Mostara, Marija nam kaže da je od ljudi na pozicijama dobila odogovor „ne znam“, a i upit našeg portala upućen Gradu Mostaru nije naišao na mnogo riječi, točnije, mi nismo dobili nikakav odgovor.

Ipak, ova jaka žena poručila je da neće odustati, štoviše tek sad i počinje svoju borbu, a na radost svih i sami Mostarci su u ovoj priči pokazali složnost – inzistirali su na potpisivanju peticije kojom bi se spasio najstariji brijački salon Hercegovine. Borba za očuvanje Marijine brijačnice postala je borba za očuvanje identiteta Mostara, a i sama vlasnica nam je kazala da su u ovoj borbi građani na njenoj strani, pa joj posljednjih dana mobilni telefon neprekidno zvoni čak i zbog ljudi koji su udaljeni mnogo državnih granica od Mostara i Bosne i Hercegovine.

Kako je sve počelo?

„Sve sam ja ovo ovdje što vidite sama napravila i popravila nakon rata kad je granata sve srušila. Tražila sam i tada pomoć da mi pomognu makar malo, ali nitko mi ništa nije dao. Kako mi onda mogu uzeti sad to nakon toliko desetljeća? Ja mislim da sam za sve ove godine cijeli Mostar makar tri puta ošišala, sve generacije. U zanat sam ušla sa svoje 24 godine, točnije 1977. godine, a kako sam ušla u zanat, tako sam i u ovaj prostor. Prije mene je ovdje radio Alija Ugljen čak 70 godina, a onda sam došla ja i nastavila rad i preuzela i njegove mušterije. Svi se mi ovdje znamo, ne moramo ni pričati, znamo se po pogledu kakav je dan“, započela je Marija Karadža za Hercegovina.info, vlasnica ovog mjesta susreta, podrške i prijateljstva, pa tek onda brijačkog salona.

Svjesna je ona da, kako kaže, njen prostor u ovoj priči uopće nije problem, jer to je samo „posljedica odluka onih kojima je novac dao smjelost za takvo nešto“.

„To se zna, iznad mene je betonska deka, a zbog 15 kvadrata sam se obraćala svima, od Grada Mostara do agencija. Htjela sam da mi za sve ove godine samo krov poprave, da ne padne nekome na glavu, a ni to mi nisu mogli uraditi niti sam izgleda uopće zaslužila neki odgovor. Ipak, u prošlu subotu su poslali plavu kovertu u kojoj piše da napustim prostor za 30 dana. Ja, uredan platiša kirija, nikad gradu nisam marku ostala dužna i to me toliko pogodilo, iz čista mira mi tako nešto uraditi. Ugovore nam inače daju na tri godine, a ja sam novi tek potpisala u svibnju i važi do 2026. godine, pa evo, gdje je tu pravda? Ovdje je prostor očigledno zapao tajkunima, vide da je ovo prometno mjesto, pa hoće da sruše i prave zgradu, jer što će njima ovdje jedna brijačnica ili Marija“, rekla je Karadža.

Ja neću izaći odavde, mogu me iznijeti kad prestanem disati

Na rješenju koje je dobila stoji potpis gradonačelnika Kordića, a kako kaže Karadža, on vjerojatno i ne zna gdje je njen salon, pa se odmah obratila Gradu Mostaru.

„U petak sam bila pozvana od strane Ines Sulić u GU Mostar. Rekla sam joj tada da ja odavde ne idem, da nisam išla ni kad je bilo mnogo gore, da od ove radnje živi cijela moja obitelj. U moj salon su uvijek dolazili sa svih strana, od hodža do svećenika, mjesto gdje nikada nije bilo nacionalizma nego samo ljudskosti. Svi su me prihvatili, a 1991. godine sam mogla otići, ali nisam htjela, rekla sam da ću ostati sa svojim ljudima i dijeliti sudbinu. Sad, nakon toliko godina života i ovog jednog rješenja, možda mi je i žao što tad nisam stvarno otišla. Rekla sam gospođi u Gradskoj upravi Mostara da je u planu rušenje objekta broj 45, a moj je broj 43, a ona kaže ‘ne znam’. Nakon toga mi dolazi obavještenje da ‘odustanem od ugovora’, koji meni važi do 2026. godine. Ja neću izaći odavde, možda da me iznesu kad prestanem disati“, istaknula je nepokolebljivo Karadža.

U ovom trenutku, Mostar stoji na raskrižju između zadržavanja svoje jedinstvene kulturne baštine i predavanja pritiscima modernizacije koji prijete da izbrišu njegovu dušu, a sve to mimo planova.

„Sve sam dala za ovo, moj salon je bio jedan od najljepših, a kada je granata sve uništila, tražila sam, a oni mi ni brijački materijal nisu mogli dati. Sve je Marija sama, pa ne može sada ovako. Meni dolaze ljudi iz drugih gradova, čak i država, nude mi pomoć, a to puno govori o svemu. Ovdje se čuje samo riječ onih koji imaju novac, a mi obični ljudi možemo i na ulicu“, kazala je vlasnica.

„Vidimo se kod Marijine radnje“ ne može u prošlost

Marija nam kaže da je nebrojano puta čula da ljudi, čak i oni mlađi, koriste njenu radnju kao odrednicu kad treba negdje da se nađu, pa kažu „kod Marijine radnje“.

„Neka mi ne diraju život i tradiciju, šta će moderne zgrade na ulazu u Stari grad, šta će nam moda, kad nemamo stare zanate. Za sve ove godine niko od njih mi nije vrata otvorio, sve do ove plave koverte. Ovo je bruka i sramota za jedan grad, a odjednom od Obrtničke komore stiže prijedlog da me prebace na glavnu ulicu, u Ulicu Maršala Tita, a mene tamo niko ne zna i ja to ne želim. Ipak, predložila sam da odem dok se ne popravi to sve, pa da se vratim opet, a izričito su mi odgovorili ‘ne može’. Ne dam im svoje, nije bilo ni u planu da dam, a izgleda nije ni njima da ruše dok nije neko naredio. Zar je mojih 15 kvadrata najveći problem u gradu“, upitala je Marija Karadža.

Ići ću do kraja, tužit ću Grad Mostar

Koliko je ovo sve bio iznenađenje za nju, Marija kaže da je mislila da nije ni upitno hoće li joj se i 2026. godine produžiti ugovor.

„Kompromisi za njih ne postoje, a narod Mostara je stao na moju stranu. Iz inozemstva me zovu ljudi, traže se peticije, vjerujte, nije mi problem nakon 50 godina da ih zamolim za podršku. Mislila sam da nije upitno hoće li mi se i 2026. godine produžiti ugovor, a oni hoće da mi sruše sve. Sa svakim ovim rušenjem, vi rušite duh Mostara, pa vidjet ćemo dokle. Angažirala sam odvjetnika, ja neću stati, tužit ću Grad Mostar. Bilo je svakakvih vremena, grad inače nije imao sluha za zanatlije, ali ovakav jedan loš postupak još nisam doživjela. Kada je u pitanju Obrtnička komora, mislim da niko ni za koga tu nije čuo, pa i nema pomoći s njihove strane. Srušite, izgradite, ali vratite mi mojih 15 kvadrata“, naglasila je Marija.

Nisu ljudi problem, nego oni što misle da su veći

Sin vlasnice ovog brijačkog salona kaže da sa Mostarcima i turistima nikada nije bilo problema, svi oni znaju tko je to Marija Karadža i što je uradila za Mostar.

„Zna Mostar tko je Marija, nikad mi nismo imali problem s građanima, ali s onima ‘većim’ jesmo. Ovdje, u ovom prostoru, nacije se nikad nisu znale, ali ima tih kojima je to važno, a to su uvijek oni veći izgleda. Valjda što smo ovdje ostali, svrstavaju nas u ničije, pa nas tako prebacuju jedni drugima, a ni ne znaju tko je ona. Gradila je Mostar za sve, pomagala, ulagala, a evo, kome danas treba jedna Marija?  Neka se gradi, treba da se gradi, ali treba se i živjeti, vratite nas tu gdje smo i počeli pa da možemo i nastaviti. Ovo je poraz svih nas, ali nije kraj“, rekao je Saša Karadža za Hercegovina.info.

Ovaj događaj izazvao je snažan otpor zajednice, koja se ne želi pomiriti s gubitkom dijela svog identiteta.

Asim Ugljen, vjerni klijent koji svoju vjernost brijačnici duguje od ranih dana svog života, sjetno se prisjeća kako je prostor, nekada u vlasništvu njegovog strica, postao više od mjesta za šišanje.

„Ovaj salon je od velikog značaja za cijelu Hercegovinu, a ja osobno se ovdje šišam odmalena, a sad mi je već 75 godina. Ovo je prostor brata mog oca, točnije mog strica, dakle, na ovom mjestu je već 120 godina, a gospođa Marija je tu od 1977. godine. Mogu reći, nimalo subjektivno, da je ovo vjerovatno najbolji, a onda i najpoznatiji salon, jer tu dolaze ljudi iz svih krajeva, a najbolje to vidite po gužvi za parkiranje i činjenici da ovdje radne stolice nikad nisu prazne“, pojasnio je Ugljen za naš portal.

Kako objašnjava, sve ovo je velika nepravda.

„Netko je pikirao ovaj prostor, a nitko se ne brine za male zanatlije. Ovo je ulazak u Stari grad, ovaj prostor i brijačnica su sami po sebi muzej, nakon toliko godina mi smo svi ovdje prijatelji, jedan objekt gdje razlike ne postoje i svi se isto zovemo. S ovim se uništava i sam zanat, a Mariju sam kao i mnogi drugi pitao mogu li nekako pomoći, dati svoj potpis, jer stvarno ova priča zaslužuje podršku“, izjavio je Ugljen.

Građani se bore za tradiciju

Toni, također dugogodišnji klijent, svjedoči o ustrajnosti i predanosti Marije Karadže, koja je od 1977. godine bila više od frizerke; bila je čuvarica povijesti i tradicije.

„Skoro petnaest godina ja dolazim u ovu brijačnicu, baš kod Marije i nazočio sam skoro svim događajima kroz godine. Ovako nešto uistinu nisam očekivao, ona posjeduje ugovore od 1977. godine, redovito plaća sve svoje obveze, a onda odjednom dođe neko i kaže da kupi stvari i prekine obrt, kao da njena egzistencija i egzistencija cijele njene obitelji ne postoje i nisu važne. Ova adresa, koliko sam upućen, ne nalazi se uopće u planovima za rušenje, kao bivše ‘Zema’ ili ‘Nama’, ali eto, ova lokacija je valjda atraktivna i treba im za ljeto, eto, sezone i kreveti za turiste“, rekao je ovaj klijent.

Nama izgleda trebaju stručnjaci u gradu koji bi znali reći koliko je cijeli ovaj objekt važan, ovakva ishitrena odluka se morala zaobići, pojašnjava dalje.

„Marija ima podršku svih susjeda u Mostaru, pa neka peticija ili druge vrste borbe, makar pritisak, imali bi itekako podršku. Zdravstveni djelatnici, prosvjetni djelatnici, svi se skupe i izađu na ulice, a šta će pojedinci poput Marije“, izrazio je Toni svoje iznenađenje i razočaranje odlukom koja ugrožava ne samo Marijinu egzistenciju već i dušu cijele zajednice.

Zajim Borovac, bivši vlasnik trgovine u Starom gradu, ističe širu problematiku zanemarivanja tradicije od strane gradskih vlasti. “Grad zanemaruje ono što je važno, a ovo je udar na cijelu ‘mostarsku raju'”, kaže Borovac, ukazujući na frustraciju koja tinja među stanovnicima zbog odluke koja se čini nepravednom.

„Ja sam i sam imao radnju u Starom gradu, antikvarnicu i suvenirnicu, pa ću reći da me ništa ne iznenađuje, jer sam i sam pobjegao. Došli su ljudi sa strane, koji očigledno i ne shvaćaju značaj ovoga, kao ni samog Starog grada u suštini. Grad zanemaruje ovo sve otkad znam, uvijek sam pitao ako im ovo nije važno, pa šta onda jest? Na ovim stolicama su sjedile najveće mostarske legende i imena, a i šire, a sad netko hoće tradiciju da ukine“, kazao je Borovac za Hercegovina.info.

Borovac ovu situaciju objašnjava kao „bruku grada“, a sve i ako su neki osobni interesi uključeni u ovo, mora postojati kompromis, jer se cijeli grad uznemirio zbog ove informacije.

„Nije samo u pitanju Stari grad, ovo je udar na cijelu mostarsku ‘raju’, ako treba prvi ću potpisati, ako treba izaći ćemo svi i na ulicu, ali neće se rušiti ovako nešto bitno. Znaju li oni koliko je ovdje bilo potrebno ljubavi i truda da se digne i opstane zanat, mišljenje svih ljudi je da se sve treba poduzeti da se ovo zaustavi, a gospođa Marija je dobrog zdravlja, ima ona još dosta raditi i štošta prenijeti na buduće generacije“, zaključio je Zajim Borovac.

POTPIŠI PETICIJU!

Peticiju podrške Mariji Karadži u borbi da nastavi raditi ono što voli i radi cijeli život možete potpisati OVDJE.